Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Părerea de a publica din nou acest rezumat este exclusivă în scopul includerii în baza de date a Tribunalului. © Oficiul Agentului Republicii Croația în fața Curții Europene a Drepturilor Omului. All rights reserved. Permisul de a publica din nou acest rezumat a fost acordat numai în scopul includerii sale în baza de date a Curții HUDOC. © Office de l'Agent de la Republica Croată în fața Curții Europene a Drepturilor Omului. © Toate drepturile rezervate. Lautorizația de a publica acest rezumat a fost acordată în scopul includerii sale în baza de date a Tribunalului. © ČETAKER ŠEKER ŠEKER PROTIVOS BOSKO VICE, GORNEVINE I GORNEVINE VICE 08.08.2014.
În 1992, Bosnia și Herțegovina a fost ocupată de un tribunal în care mai mult de 100.000 de oameni au fost uciși, iar aproximativ 2.000 de oameni au fost evacuați. În 1995, războiul a fost încheiat, iar Bosnia și Herțegovina a fost împărțită în două entități, Federația BiH și Republica Srpsku. La 25 mai 1993, a fost înființat Tribunalul penitenciar internațional pentru crime de război comise pe teritoriul fostei Iugoslavie (MKSJ), cu sediul în Haga. Tribunalul a fost instituit ca un organism judiciar internațional care are competență primară în ceea ce privește implicarea națională în infracțiuni de război. În prezent, MKSJ a emis peste 70 de sentințe condamnabile împotriva persoanelor fizice pentru infracțiuni de război, iar alte douăzeci de persoane sunt încă în curs de desfășurare în proces. În 1996, Tribunalul a fost identificat pe baza unei metode de identificare a persoanelor pe teritoriul BiH de către Comisia Internațională pentru Procesele Penitenciare (ICMPH).
În primele luni ale războiului, grupul de parabolici VRS condus de Veselina Vlahovica a ucis, torturat și violat un număr mare de bosniaci și hrvatici.Conform plângătorului, la data de 9 iulie 1992, grupul de parabolici a fost identificat de părinții plângătorului.La data de 29 martie 2013, instanța de judecată a emis o hotărâre prin care Veselina Vlahovica a fost acuzată de peste 5.000 de infracțiuni împotriva vieții, a unor infracțiuni care au avut loc în timpul anului 1992, pe teritoriul Republicii Serbia.Conducerea a fost dată pentru încă 5.000 de infracțiuni de violență sexuală, care au avut loc în perioada de 42 de ani.Comisia de judecată a dat de 28 decembrie 2005, un organ identificat de către Sr.
În ceea ce privește art. 2 din Convenție, Curtea a stabilit că, în ceea ce privește aspectul material al articolului 2 din Convenție, nu este competentă temporar să acționeze în acest caz, deoarece este vorba despre un eveniment din 1992, iar Convenția a intrat în vigoare în 2002. Cu toate acestea, Curtea nu este competentă temporar în ceea ce privește aspectul procedural al articolului 2 din Convenție.
În plus, MKSJ a pronunțat o sentință de condamnare împotriva unuia dintre organizatorii acestor atacuri. Deși în cazul specific nu au fost pedepsiți toți autorii direcți, Curtea stice că art. 2. Convenția nu impune autorităților interne să declanșeze o pedeapsă, indiferent de mijloacele de probă disponibile. Mai exact, autoritățile statului nu au știut niciodată ce infracțiune poate fi suspectată că a avut loc în cazul unei victime mai mari, deoarece o astfel de condamnare la moarte poate fi o chestiune de prejudiciu public, care poate duce la concluzia că persoana în cauză a fost victima unei violențe în viața privată a persoanei sale.
Cu privire la întrebarea dacă reclamantul a avut acces la investigație, Curtea subliniază că art. 2 nu impune autorităților naționale să informeze reclamantul cu privire la orice acțiune întreprinsă sau să le ofere acces la documentele colectate în timpul investigației. Autoritățile naționale nu sunt obligate să informeze membrii familiei victimei cu privire la anumite acțiuni întreprinse împotriva individului și despre numele lor. Mai degrabă, membrii familiei victimei ar putea să trageți concluzii noi despre anumite persoane împotriva cărora au fost luate măsuri după ce au adus în discuție ceea ce este pus la îndoială. În orice caz, procedurile în fața instanțelor naționale sunt în principiu accesibile. Curtea consideră că informațiile prin intermediul unei broșuri de presă publică au fost furnizate în timpul investigației, iar celelalte întâlniri cu victimele sunt în mod normal în cazul unei infracțiuni în care este vorba despre o infracțiune în cauză.
În plus, instanța de jurisdicție a stabilit că nu a existat nicio încălcare a articolului 3 din Convenție, deoarece ancheta a fost efectuată eficient, iar reclamantul a putut obține informații de la autoritățile competente cu privire la acțiunea sa. În plus, instanța de jurisdicție a stabilit că reclamantul a fost indemnizat în numele instanței pentru daune materiale în valoare de 35.000 de euro din cauza unor accidente de familie cauzate de absența părinților. În ceea ce privește responsabilitatea Crne Gore și Srbije, instanța a luat în considerare faptul că există dovezi care indică faptul că operațiunile militare pe teritoriul BiH au implicat forțe militare srpske și că responsabilitatea statului membru poate fi extinsă la acțiunile agențiilor de stat din afara jurisdicției teritoriale. Cu toate acestea, având în vedere că Convenția în ceea ce privește Srbița a fost abrogată la 3 martie 2004, în urma unui eveniment din 1992, nu a fost adoptată o decizie de jurisdicție sud-sudană, care să nu includă o decizie de urgență a autorității competente din Surină-Vest, care a fost adoptată în urma cererii reclamantului Crne Goru.
© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
Tijekom 1992. godine, Bosnu i Hercegovinu zahvatio je rat u kojem je više od 100.000,00 ljudi poginulo, a oko 2.000,00 ljudi je izbjeglo. Godine 1995. rat je okončan, a Bosna i Hercegovina je podijeljena u dva entiteta, Federaciju BiH te Republiku Srpsku. Dana 25. svibnja 1993. godine ustanovljen je Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ), sa sjedištem u Den Haagu. MKSJ je ustanovljen kao međunarodno sudbeno tijelo koje ima primarnu nadležnost u odnosu na nacionalne sudove za kazneno djelo ratnog zločina. Do sada je MKSJ donio više od 70 osuđujućih presuda protiv fizičkih osoba za kazneno djelo ratnog zločina, a postupci protiv dvadeset osoba su još uvijek u tijeku. Tijekom 1996. godine osnovana je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP). Prema podacima ICMP-a, na području BiH-a je putem DNA identifikacije identificirano više od 14.000,00 nestalih osoba, a domaća tijela su putem drugih metoda identificirala oko 8.000,00 nestalih osoba.
U razdoblju od 1992. do 1995. godine, Vojska Republike Srpske (VRS) kontrolirala je sarajevsko naselje Grbavicu. Tijekom prvih ratnih mjeseci, paravojna grupa VRS-a pod vodstvom Veselina Vlahovića ubila je, mučila i silovala veliki broj Bošnjaka i Hrvata. Prema navodima podnositelja, dana 9. lipnja 1992. godine navedena grupa ubila je podnositeljeve roditelje. Dana 29. ožujka 2013. godine, domaći sud donio je presudu kojom je Veselina Vlahovića proglasio krivim za čitav niz kaznenih djela protiv života, tijela i spolne slobode koja su tijekom 1992. godine počinjena na području Grbavice. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 42 godine.
Dana 28. prosinca 2005. godine, identificirano je tijelo podnositeljevog oca, a tijelo njegove majke još uvijek nije identificirano. Tijekom 2004. godine, Komisija za ljudska prava BiH utvrdila je kako je došlo do povrede čl. 3. i čl. 8. Konvencije te naložila Republici Srpskoj da dostavi podatke koje ima o podnositeljevim roditeljima te provede učinkovitu istragu radi pronalaska podnositeljevih roditelja i otkrivanja počinitelja. Komisija je podnositelju na ime naknade nematerijalne štete dosudila iznos od 5.000,00 BAM.
Podnositelj je protiv Republike Srpske pokrenuo parnični postupak pred domaćim sudom u kojem je podnositelju dodijeljen iznos od 35.000,00 BAM. Republika Srpska uložila je žalbu povodom koje je postupak još uvijek u tijeku.
Podnositelj je pred Sudom naveo kako smatra da su BiH, Crna Gora i Srbija odgovorne za nestanak njegovih roditelja te kako tijela BiH nisu provela učinkovitu istragu, niti su odgovorila na njegovu patnju na odgovarajući način.
U odnosu na članak 2. Konvencije
Sud je ustanovio kako, u odnosu na materijalni aspekt čl. 2. Konvencije, nije vremenski nadležan za postupanje u ovom predmetu, budući da se radi o događaju iz 1992. godine, a Konvencija je u BiH stupila na snagu tek 2002. godine. Međutim, Sud je vremenski nadležan za postupanje u odnosu na postupovni aspekt čl. 2. Konvencije.
Prilikom ispitivanja je li istraga u ovom predmetu bila učinkovita, Sud je zaključio kako je unatoč zastojima ona dovela do identifikacije podnositeljevog oca što samo po sebi predstavlja veliki uspjeh ako se u obzir uzme veliki broj žrtava koje su stradale tijekom rata. Sud shvaća kako je podnositelj pretrpio bol zbog toga što nije identificirano tijelo njegove majke, međutim ističe kako to nije samo po sebi dovoljno za utvrđivanje povrede čl. 2. Konvencije.
Sud je ustanovio kako je istraga dovela do otkrivanja i kažnjavanja vođe i dvojice članova paravojne skupine koja je počinila zločine nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom na području sarajevskog naselja Grbavica tijekom 1992. godine. Štoviše, MKSJ je donio osuđujuću presudu protiv jednog od organizatora navedenih stradavanja. Iako u konkretnom predmetu nije došlo do kažnjavanja svih neposrednih počinitelja, Sud ističe kako čl. 2. Konvencije ne zahtjeva od domaćih tijela da pokrenu kazneni progon bez obzira na dostupna dokazna sredstva. Naime, državna tijela nikada ne smiju olako pokretati kaznene progone kod sumnje da je došlo do stradavanja većeg broja žrtava budući da se okrivljenik u takvim predmetima nalazi pod budnim okom javnosti zbog čega može doći do ugrožavanja njegovog ugleda te privatnog i obiteljskog života. Polazeći od pretpostavke nevinosti iz čl. 6. st. 2. Konvencije, Sud naglašava kako glasine i tračevi ne mogu biti osnova za pokretanje kaznenog progona koji može opasno naštetiti okrivljenikovom ugledu i privatnom životu.
Sud je zaključio kako je istraga u ovom predmetu bila učinkovita jer je dovela do otkrivanja i kažnjavanja osoba odgovornih za nestanak i smrt podnositeljevih roditelja.
Vezano za pitanje je li podnositelj imao pristup istrazi, Sud naglašava kako čl. 2. Konvencije ne zahtijeva od domaćih tijela da obavještavaju podnositelje o svakoj poduzetoj radnji niti da im omoguće pristup dokumentima prikupljenim tijekom istrage. Domaća tijela nisu dužna obavještavati članove obitelji žrtava o pojedinim radnjama koje su poduzete protiv pojedinaca i o njihovim imenima. Naime, članovi obitelji žrtava bi tada neosnovano mogli zaključiti kako su određene osobe protiv kojih su radnje poduzete krive za ono što im se stavlja na teret. U svakom slučaju, postupci pred domaćim sudovima su javni, a rasporedi ročišta su u načelu dostupni. Sud ujedno smatra da je obavještavanje putem priopćenja za medije i grupnih sastanaka sa žrtvama prikladno kada je riječ o ovako velikom broju postupaka za ratne zločine i broju žrtava.
U pogledu prigovora nepravodobnosti istrage treba navesti da je Sud istu ispitivao počevši od 2005. godine pa nadalje, jer su domaća tijela tek tada bila u mogućnosti ispitivati slučajeve nestanka civila tijekom ratnog stanja. Istraga koja se provodi u slučajevima ratnog stradavanja drugačija je od istrage koja se provodi u normalnim okolnostima. Sud je utvrdio kako nakon 2005. godine nije došlo do značajnijeg razdoblja neaktivnosti u istrazi zločina koji su počinjeni na području Grbavice. Domaća tijela su ispitala više od stotinu osoba te donijela osuđujuću presudu protiv tri osobe. Slijedom navedenog, Sud smatra kako je istraga provedena pravodobno i učinkovito, sukladno zahtjevima iz čl. 2. Konvencije.
U odnosu na članak 3. Konvencije
Sud je utvrdio da nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije jer je istraga provedena učinkovito, a podnositelj je mogao od nadležnih tijela dobiti informaciju o poduzetim radnjama. Štoviše, domaći sud je podnositelju na ime naknade nematerijalne štete dosudio iznos od 35.000,00 EUR radi pretrpljene boli zbog nestanka roditelja.
U odnosu na odgovornost Crne Gore i Srbije
Sud je uzeo u obzir kako postoje dokazi koji ukazuju na činjenicu kako su u ratnim operacijama na području BiH sudjelovale srpske vojne snage te kako se odgovornost države članice može proširiti i na postupanja državnih agenata izvan njezine teritorijalne jurisdikcije. Međutim, budući da je Konvencija u odnosu na Srbiju i Crnu Goru stupila na snagu 3. ožujka 2004. godine, a radi se o događajima iz 1992. godine, Sud nije vremenski nadležan za postupanje.
Slijedom navedenog, Sud je donio odluku kojom je zahtjev podnositelja odbacio kao nedopušten.