Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Părerea de republicare a acestui rezumat este exclusivă în scopul includerii în HUDOC baza de date Suda. © Oficiul Reprezentantului Republicii Croația la Curtea Europeană a Drepturilor Omului. All rights reserved. Permisia de republicare a acestui rezumat a fost acordată numai în scopul includerii sale în baza de date a Curții HUDOC. © Bureau de l'Agent de la Republica Croația la Curtea Europeană a Drepturilor Omului. Toate drepturile rezervate. Lautorizația de republiciere a acestui rezumat a fost acordată în scopul includerii sale în baza de date HUDOC a Curții. SAŽET OJA PREKRESUDE GUMI PRODUCT IIP IIP PRODUCT FRUTODIVANCE FRUTODIVANCE DANA 25. LINE 2020.
ZAHTJEVI BR. 52273/16, 52285/16, 52290/16 i dr. ČINJENICE Reclamanții au fost patru marocani și un turc care au fost în august 2007 condamnați pentru comiterea de infracțiuni de terorism. Au fost eliberați după ce au executat pedeapsa cu închisoarea în 2009. i 2010.
Recurgând la art. 8 din Convenție, întreprinzătorii au protestat împotriva retragerii cetățeniei franceze susținând că în acest timp a fost încălcat dreptul la respectarea vieții private și familiale. În plus, au susținut că retragerea cetățeniei era contrară articolului 4.
Refuzul unui individ este o plângere a reclamantului care se referă la dreptul la respectarea vieții de familie. De fapt, deși îndepărtarea unui străin din țara în care se află rudele sale poate afecta dreptul său la respectarea vieții de familie (Moustaquim împotriva Belgiei, art. 36), decizia prin care o anumită persoană este retrasă de cetățenie nu afectează prezența persoanei pe teritoriul statului. Reclamanții au permise de ședere pe baza cărora pot continua să trăiască în Franța. În cazul în care sunt îndepărtati din Franța, solicitantii pot depune o plângere în instanțele administrative invocând dreptul la respectarea vieții de familie.
Pe de altă parte, retragerea cetățeniei în anumite circumstanțe poate duce la o lipsă a dreptului la respectarea vieții private (Ramadan împotriva Maltei, p. 85.), având în vedere că cetățenia este o parte a identității unei persoane (Mennesson împotriva Franciei, p. 97.).
Purtătorii au susținut că faptul că decizia a fost luată după atât de mult timp dovedește conotația politică a măsurii, în timp ce statul pârât susține că decizia a fost luată din cauza atacurilor teroriste din 2015.
În plus, Curtea Europeană a Justiției a concluzionat că revocarea cetățeniei a fost legală, deoarece s-a bazat pe art. 25 alineatul 1 din Codul civil și că au fost urmate proceduri corespunzătoare de către autorități. În afara cazului în care reclamantului i se solicită revocarea cetățeniei și a fost prezentată o justificare de fapt și de drept, reclamantul are posibilitatea de a contesta cererea de revocare a cetățeniei în cadrul unei proceduri contradictorii în care este reprezentat de avocați. (b) Consecințele pentru solicitant.
În cazul unui cuplu de solicitanți, după ce li s-a retras cetățenia, s-a inițiat procedura de expulzare. Deși nu s-a luat în cele din urmă o decizie de expulzare, aceasta este încă posibilă pentru solicitanți. O astfel de măsură ar fi avut probabil un impact asupra vieții lor private. Cu toate acestea, deoarece nu a fost emis niciun ordin de expulzare, consecința retragerii cetățeniei a fost exclusiv pierderea elementului de identitate.
ECHR a concluzionat că terorismul în sine reprezintă o amenințare gravă la adresa drepturilor omului și, prin urmare, a putut înțelege decizia autorităților franceze de a arăta, după atacurile din 2015, o atitudine mai severă față de persoanele condamnate pentru infracțiuni de terorism.
În plus, după cum s-a menționat anterior, pierderea cetățeniei franceze nu presupune o evacuare automată de pe teritoriul statului. În plus față de cele de mai sus, Curtea Europeană a Justiției a stabilit în unanimitate că decizia de retragere a cetățeniei franceze nu a avut efecte nedeslușite asupra vieții private a reclamantului, nici asupra vieții sale în temeiul articolului 8 din Convenție.
, ESLJP este un examen pentru a vedea dacă retragerea cetățeniei constituie o sancțiune penală în sensul articolului 4. Protocolul nr. 7.: (i) Clasificarea în dreptul intern procedurile de retragere a cetățeniei fără a fi prevăzute în legea civilă, și nu în legea penală, căzut în competența instanțelor administrative, și nu a instanțelor penale.
(iii) Seriositatea măsurii gradul de gravitate a măsurii a fost întârziat în raport cu faptul că a fost un răspuns la terorism. Astfel, indiferent de gravitatea problemei pe care statul respectiv a îndreptat-o către solicitanți atunci când le-a restituit cetățenia și indiferent de potențialul impact al măsurii asupra identității lor, este important să se evalueze dacă este o reacție la un comportament care amenință propriile temelii ale democrației. În plus, această măsură nu a presupus în sine expulzarea reclamanților din Franța.
© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
52273/16, 52285/16, 52290/16 i dr.
Podnositelji zahtjeva su četiri Marokanca i jedan Turčin koji su u srpnju 2007. osuđeni radi počinjenja kaznenih dijela terorizma. Pušteni su na slobodu nakon odsluženja kazni zatvora 2009. i 2010. godine. Uslijedih teških terorističkih napada u Francuskoj 2015. godine, francuske vlasti odlučile su poduzeti dodatne mjere protiv počinitelja osuđenih za kaznena djela terorizma. Francuski ministar unutarnjih poslova obavijestio je podnositelje zahtjeva da je odlučio pokrenuti postupak protiv njih za oduzimanje francuskog državljanstva sukladno članku 25. stavku 1. Građanskog zakona. Conseil d’État
[1]
odobrio je ovaj postupak te je podnositeljima u listopadu 2015. oduzeto francusko državljanstvo. Njihovi zahtjevi za privremenu mjeru radi odgode izvršenja i poništenja ove odluke, odbijeni su.
Pozivajući se na članak 8. Konvencije, podnositelji su prigovorili oduzimanju francuskog državljanstva tvrdeći da im je time povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Nadalje, tvrdili su da je oduzimanje državljanstva bilo protivno članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju jer je predstavljalo “prikrivenu kaznu” za ponašanje za koje su već bili osuđeni 2007. godine.
OCJENA ESLJP-a
Članak 8.
Sudac pojedinac odbacio je podnositeljeve prigovore koji se odnose na pravo na poštovanje obiteljskog života. Naime, iako udaljavanje stranca iz zemlje u kojoj se nalaze njegovi rođaci može utjecati na njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života (
Moustaquim protiv Belgije
, st. 36), odluka kojom se određenoj osobi oduzima državljanstvo ne utječe na prisutnost te osobe na državnom području. Podnositelji zahtjeva imaju boravišne dozvole na temelju kojih i dalje mogu živjeti u Francuskoj. Tek u slučaju njihovog udaljavanja iz Francuske podnositelji mogu pred upravnim sudovima osporiti tu mjeru pozivajući se na pravo na poštovanje obiteljskog života. Iz toga slijedi da oduzimanje francuskog državljanstva nije predstavljalo miješanje u pravo podnositelja na poštovanje obiteljskog života.
S druge strane, oduzimanje državljanstva u određenim okolnostima može dovesti do povrede prava na poštovanje privatnog života (
Ramadan protiv Malte
, st. 85.) s obzirom da je državljanstvo dio identiteta osobe (
Mennesson protiv Francuske
, st. 97.). Stoga je ESLJP u ovom predmetu ocijenio utjecaj oduzimanja državljanstva na privatni život podnositelja zahtjeva, ispitujući je li ono bilo proizvoljno te kakve su posljedice nastale za podnositelje.
(a)
Proizvoljnost
Podnositeljima zahtjeva državljanstvo je oduzeto tek 10 godina nakon osude. Podnositelji su tvrdili da činjenica da je odluka donesena nakon toliko dugo vremena dokazuje političku konotaciju mjere, dok je tužena država to osporila tvrdeći da je odluka donesena zbog terorističkih napada 2015. godine. ESLJP je prihvatio da država, suočena s događajima ovakve prirode, može ponovno procijeniti odnos lojalnosti i solidarnosti između države i osoba koje su prethodno osuđene za kaznena djela terorizma (
Trabelsi protiv Belgije
, st. 117.) i da stoga može, primjenjujući test razmjernosti, odlučiti poduzeti mjere protiv njih koje prvotno nije donijela.
Prema tome, vrijeme koje je proteklo između osuda podnositelja zahtjeva i odluka o oduzimanju njihovog državljanstva samo po sebi nije bilo dovoljno da tu mjeru učini proizvoljnom.
Nadalje, ESLJP je zaključio da je oduzimanje državljanstva bilo zakonito jer se temeljilo na članku 25. stavku 1. Građanskog zakona te je bilo popraćeno odgovarajućim postupovnim jamstvima. Odluke kojima se podnositeljima zahtjeva oduzelo njihovo državljanstvo bile su činjenično i pravno obrazložene, podnositelji su imali priliku podnijeti zahtjev za privremenu mjeru u kontradiktornom postupku u kojem su ih zastupali odvjetnici.
(b) Posljedice za podnositelje
Protiv dvojice podnositelja zahtjeva nakon oduzimanja državljanstva pokrenut je postupak protjerivanja. Iako u konačnici nije donesena odluka o protjerivanju, ono je za podnositelje i dalje moguće. Takva mjera vjerojatno bi imala utjecaj na njihov privatni život. Međutim, budući da nije izdan nikakav nalog o protjerivanju, posljedica oduzimanja državljanstva sastojala se isključivo u gubitku elementa njihova identiteta.
ESLJP je naglasio da terorizam sam po sebi predstavlja ozbiljnu prijetnju ljudskim pravima i stoga je mogao razumjeti odluku francuskih vlasti da nakon napada 2015. pokažu veću strogost prema osobama osuđenima za kaznena djela terorizma. Složio se s navodima tužene države da počinitelji takvih kaznenih djela nisu privrženi Francuskoj i stoga ne bi trebali uživati prednosti kao njezini državljani.
Također, ESLJP je uzeo u obzir
da su podnositelji bili pripadnici terorističkog udruženja tijekom 10 godina, da su stekli francusko državljanstvo tek u vrijeme ili nakon počinjenja kaznenih dijela te da, što je najvažnije, svi imaju drugo državljanstvo te stoga odluka o oduzimanju francuskog državljanstva nije imala za posljedicu njihovu apatridnost. Osim toga, kao što je to već spomenuto, gubitak francuskog državljanstva nije podrazumijevao automatski udaljavanje s državnog područja.
Slijedom navedenog, ESLJP je jednoglasno utvrdio da odluka o oduzimanju francuskog državljanstva nije imala nerazmjerne posljedice na privatni život podnositelja zahtjeva, stoga nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.
Članak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju
Primjenom “
Engel kriterija
”, ESLJP je ispitao je li oduzimanje državljanstva predstavljalo “kaznenu sankciju” u smislu članka 4. Protokola br. 7.:
(i) Klasifikacija u domaćem pravu – mjera oduzimanja državljanstva bila je predviđena Građanskim, a ne u Kaznenim zakonom te je spadala u nadležnost upravnih, a ne kaznenih sudova. Conseil d'État okarakterizirao ju je kao "administrativnu sankciju".
(ii) Priroda mjere – oduzimanje državljanstva bilo je usmjereno na osobe koje su imale koristi od stjecanja francuskog državljanstva, a koje su kasnije prekršile svoju odanost Francuskoj time što su počinile osobito teška kaznena djela koja ugrožavaju samu demokraciju, poput terorizma. Stoga je mjera prije svega predstavljala prekid veze između takvih osoba i Francuske.
(iii) Ozbiljnost mjere – stupanj ozbiljnosti mjere morao se promatrati u odnosu na činjenicu da je to bio odgovor na terorizam. Dakle, bez obzira na ozbiljnost poruke koju je tužena država uputila podnositeljima kada im je oduzela državljanstvo i bez obzira na potencijalni utjecaj te mjere na njihov identitet, mjeru je valjalo ocijeniti kao reakciju na
ponašanje koje ugrožava same temelje demokracije. Osim toga, ova mjera sama po sebi nije podrazumijevala udaljavanje podnositelja iz Francuske.
Slijedom navedenog, ESLJP je utvrdio da oduzimanje državljanstva nije predstavljalo kaznenu sankciju u smislu članka 4. Protokola br. 7. te je stoga zahtjev u ovom dijelu proglašen nedopušten kao nespojiv
ratione materiae
s odredbama Konvencije.
[1]
Državno vijeće Francuske