Permis de republicizare a acestui rezumat a fost acordat numai în scopul includerii sale în baza de date HUDOC de la Curtea Europeană a Drepturilor Omului. © Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permis de republiciere a acestui rezumat a fost acordat numai în scopul includerii sale în baza de date HUDOC a Curții. © Office de l'Agent de la Republica Croația before the European Court of Human Rights. © Office de l'Agent de la Croatie before the European Court of Human Rights. Tous droits réservés. L'autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour. © Office of the Representative of the Republic of Croatia devant la Cour européenne des droits de l'homme. © Office of the Representative of the Republic of Croatia devant la Cour européenne des droits de l'homme. © All rights reserved. Permission to republish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the court's database HUDOC de la Cour.
În perioada 2006-2011, reclamantul a dat informații de 40 de ori despre închisoarea Belmarsh, unde funcționează ca polițist judecătoresc, în schimbul banilor. Informațiile obținute au constituit baza a numeroase articole publicate în ziarele Daily Mirror și News of the World, iar tematica variază de la martori opționali în care indivizii nu au fost identificați la martori specifici sau personali în care deținuții și personalul serviciului au fost numiți sau identificați. Partea de bani pe care reclamantul a primit-o pentru furnizarea informațiilor, de exemplu, adresa sa, au fost cecuri pe care le-a plătit. Nu s-au dezvăluit informații despre comportamentul unor jurnaliști și despre anumite materiale din concerte de știri, cum ar fi obținerea de către un funcționar public de informații în cazul unei interogări telefonice, dezvăluirea de informații despre o operațiune de investigație a unui proprietar de poliție în cazul unei operațiuni de investigație criminală.
De asemenea, reclamantul este reclamant din cauza încălcării articolului 10 al Convenției. OCJENA ECJPE art. 7. Precondiția calitativă a articolului 7. Convenția implică aplicarea legii pentru îndeplinirea criteriilor de predictibilitate, deoarece indivizii ar trebui să fie capabili să știe textul legii, adică, cu consiliere juridică adecvată, ce fapte sunt infracțiuni (Del Rio Prada împotriva Spaniei [VV], paragrafe 77.-80., 91.).
Analizând legea, respectiv, Smjernice Chief Public Prosecutor (Br. 3 din 2003) ((în continuare: Smjernice), pe baza căreia este condamnat un reclamant pentru indeplinirea necorespunzătoare a funcției publice, ESLJP a constatat că aceste declarații au fost suficient de clare și previzibile pentru ca reclamantul să poată ști că acțiunea sa constituie un delict penal.
În plus, reclamantul trebuie să fie clar că consecințele acțiunilor sale vor fi luate în considerare atunci când se stabilește dacă criteriul de gravitate este îndeplinit. În consecință, instanțele naționale au arătat că suspiciunea sa este că a fost atacat un membru inocent al personalului penitenciar care a rezultat din scurgerea de informații, de prejudiciul care a fost cauzat de prizonierii care au fost supuși presei și de lipsa de încredere și ostilitatea pe care a provocat-o scurgerea de informații în închisoare. Din cauza unor consecințe atât de grave pe care le-a provocat comportamentul reclamantului, nu se poate spune că concluziile lor pot fi luate în considerare în cazul unui proces național care nu a avut loc în mod previzibil. În cele din urmă, deși descrierea criteriului de gravitate a cererilor de probă sugerează că reclamantul ar fi putut fi atacat de un membru al personalului penitenciar relevant în mod relevant în măsura în care nu a fost atacat de o persoană relevantă, în cazul în care nu a fost atacat de o persoană relevantă, SJCJ nu a putut să prezinte o cerere de informații în domeniul public.
În contextul dreptului la libertatea de exprimare, reclamantul susține că dezvăluirea identității sale de către MJN către poliție și pedeapsa pe care a primit-o ulterior, a încălcat dreptul său la protecție ca sursă de jurnalistică în temeiul articolului 10 din Convenție. În ceea ce privește contestația că MJN a fost forțată să dezvăluie identitatea reclamantului, Curtea Europeană de Justiție a respins decizia instanței naționale care a stabilit că susținătorii și motivația lor pentru acest lucru nu au putut să-și identifice motivele de detenție. Mai exact, MJN nu a permis MJN să-și dezvăluie identitatea în temeiul articolului 10 din Convenție, care poate dezvălui informațiile pe care le-a primit, invocând dreptul la protecția jurnaliștilor. De asemenea, MJN nu a putut să dezvăluie informațiile cu privire la sursa de susținere a unui suspect în temeiul articolului 10.
În plus, în ceea ce privește problema dreptului de a primi informații care sunt de interes public în societate (Goodwin Democrat United States , 40). în sensul articolului 40 din prezentul regulament, ESLJP a stabilit că motivul pentru care reclamantul a fost motivat nu a fost acela de a dezvălui informații despre evenimente din justiție, ci a stabilit că, în consecință, în interesul său, serviciile sale publice nu au fost în mod semnificativ mai mult decât de a proteja integritatea publică. în consecință, în sensul articolului 40 din prezentul regulament, ESLJP a stabilit că motivul pentru care reclamantul a fost motivat nu a fost acela de a dezvălui informații despre evenimente din justiție, ci de a proteja integritatea publică.
În cele din urmă, deoarece reclamantul nu a susținut în cadrul procedurii naționale că a acționat ca un vițină, Curtea Europeană a Justiției nu a analizat în mod special obiecția reclamantului și nu a deschis întrebarea dacă reclamantul a avut la dispoziție un canal alternativ sau un alt mijloc util de a descoperi informațiile pe care le-a descoperit (Gueră împotriva Moldovei [VV] [1], punctul 73).
© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
Kazneni progon i osuda pravosudnog policajca koji je
novinama prodavao informacije o radu zatvora u kojem je bio zaposlen
nije bilo protivno članku 7. i 10. Konvencije
U razdoblju između 2006. do 2011. godine podnositelj zahtjeva je u četrdesetak navrata dao informacije o zatvoru Belmarsh, gdje je radio kao pravosudni policajac, u zamjenu za novac. Dobivene informacije bile su temelj brojnih objavljenih članaka u novinama Daily Mirror i News of the World, a tematski su varirale od općih priča u kojima pojedinci nisu bili identificirani do specifičnih ili osobnih priča u kojima su zatvorenici i osoblje bili imenovani ili prepoznatljivi. Dio novca kojeg je podnositelj primio za davanje informacija, sukladno njegovoj uputi, bio je čekovima isplaćen njegovom sinu. No sukladno određenim otkrićima o postupanju pojedinih novinara i novinskih koncerna, poput podmićivanja javnih službenika i neovlaštenog prisluškivanja telefonskih razgovora, policija je pokrenula opsežnu kriminalističku istragu naziva „operacija Elvened“. U srpnju 2012. policija je zatražila od vlasnika Daily Mirrora, Mirror Group Newspapers (dalje: MGN) podatke o javnim službenicima kojima su isplatili novac za informacije. Između policije i MGN-a dogovoren je Memorandum o razumijevanju (dalje: Memorandum) za dobrovoljno davanje materijala za istragu. U okviru Memoranduma, MGN je na zahtjev policije dao podatke o financijskim transakcijama i plaćanjima koja su učinjena podnositelju kao razmjena za njegovo otkrivanje informacija. Slijedom navedenog podnositelj je u kaznenom postupku osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 mjeseci zbog nesavjesnog obavljanja javne službe.
Pred ESLJP-om podnositelj zahtjeva prigovorio je da kazneno djelo za koje je osuđen, nesavjesno obavljanje javne službe, nije bilo dovoljno jasno da bi mogao predvidjeti da će zbog svojih postupaka biti podvrgnut kaznenom progonu. Također, podnositelj je prigovorio zbog povrede članka 10. Konvencije.
OCJENA ESLJP-a
Članak 7.
Kvalitativna pretpostavka članka 7. Konvencije implicira da primijenjeni zakon ispunjava kriterij predvidljivosti jer bi pojedinac trebao biti u mogućnosti već iz teksta zakona, odnosno, uz odgovarajući pravni savjet, znati koja djela i propusti su kažnjivi (
Del Rio Prada protiv Španjolske
[VV]
, stavci 77.-80., 91.). No progresivni razvoj kaznenog prava koji se događa kroz sudsku praksu, postepenim razjašnjenjima pravila o kaznenoj odgovornosti, ne može se prikazati kao nespojiv s Konvencijom dokle god razvoj prava ne utječe na samu bit kaznenog djela i može se razumno predvidjeti (
Dallas protiv Ujedinjene Kraljevine
, stavak 69.).
Analizirajući zakon odnosno, Smjernice Glavnog državnog odvjetnika (Br. 3 od 2003)(dalje: Smjernice), temeljem kojih je podnositelj osuđen zbog nesavjesnog obavljanja javne službe, ESLJP je utvrdio da su navedene bile dovoljno jasne i predvidive te da je podnositelj mogao znati da njegovo postupanje predstavlja kazneno djelo. Naime, podnositelj je tvrdio da iz formulacije pravne norme nije mogao predvidjet da je njegovo postupanje bilo dovoljno ozbiljno da bi predstavljalo povredu povjerenja koje društvo ima u osobu koja obavlja javnu službu. U tom smislu, ESLJP je naglasio da je podnositelj u svojem nezakonitom postupanju primarno bio motiviran novcem kojeg je primio za informacije koje je davao. Činjenica da je tražio da određeni broj čekova glase na njegovog sina, ukazuju da je podnositelj bio svjestan da je ono što radi protuzakonito i da bi se primitak novca mogao upotrijebiti protiv njega u eventualnoj istrazi koja bi mogla biti pokrenuta.
Nadalje, podnositelju je također iz Smjernica moralo biti jasno da će se posljedice njegovih postupaka također uzeti u obzir prilikom utvrđivanja je li ispunjen kriterij ozbiljnosti. Posljedično, nacionalni sudovi ukazali su na sumnju koja je pala na nedužne članove zatvorskog osoblja koja je nastala kao rezultat curenja informacija, štetu koja je nastala zatvorenicima koji su demonizirani u tisku te opće nepovjerenje i neprijateljstvo koje je curenje informacija izazvalo u zatvoru. Zbog takvih ozbiljnih posljedica koje je postupanje podnositelja izazvalo, ne može se reći da su zaključci nacionalnih sudova bili nepredvidivi i iznenađujući.
Konačno, sam opis kriterija ozbiljnosti u Smjernicama sugerirao je da su opseg i razmjer dotičnog ponašanja mogli biti relevantan čimbenik pri procjeni ozbiljnosti. Sukladno utvrđenjima nacionalnih sudova, podnositelj zahtjeva MGN-u je u zamjenu za novac u razdoblju od pet godina četrdesetak puta davao informacije. Pritom, podnositelj je imao svijest da čini nešto pogrešno i na to je pristajao. Stoga, iako je podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegovo postupanje bilo isključivo u domeni stegovne odgovornosti, ESLJP je utvrdio da ono nije bilo i izvan dosega kaznene odgovornosti.
Slijedom navedenog, ESLJP je utvrdio da su kazneni progon i osuda podnositelja zbog nesavjesnog rada u javnoj službi , u konkretnim okolnostima predmeta, bili predvidivi te da nije došlo do povrede članka 7. Konvencije.
Članak 10.
U kontekstu prava na slobodu izražavanja podnositelj zahtjeva tvrdio je da je MGN-ovo otkrivanje njegovog identiteta policiji te kazneni progon i osuda koji je nakon toga uslijedio, povrijedili njegovo pravo na zaštitu kao novinarskog izvora prema članku 10. Konvencije.
Po pitanju prigovora da je MGN bio prisiljen otkriti identitet podnositelja, ESLJP se priklonio tumačenju nacionalnog suda koji je utvrdio da se suradanja MGN-a i njihova motivacija za to ne može izjednačiti s prisilom. Naime, uvjeti Memoranduma dopuštali su MGN-u da temeljem članaka 10. Konvencije odbije otkriti informacije, pozivajući se upravo na pravo na zaštitu novinarskih izvora. Također, MGN je svojoj suradnji s vlastima imao pravne savjetnike te je, kako je Žalbeni sud utvrdio, bilo nezamislivo da nisu pažljivo razmotrili hoće li otkriti identitete svojih izvora u kontekstu publiciteta koju je imala cijela policijska istraga i „operacija Elvened“. U tim okolnostima ESLJP je prihvatio utvrđenje Žalbenog suda da je suradnja doista bila dobrovoljna.
U nedostatku bilo kakve prisile na MGN da otkrije njegovo ime, podnositelj zahtjeva nije uspio dokazati da se otkrivanje njegovog identiteta može pripisati tuženoj državi. Konkretno, ne može se reći da je policija pukim traženjem informacija, sklapanjem Memorandum ili pak prihvaćanjem primitka informacija izvršila miješanje u prava podnositelja zahtjeva iz članka 10. Konvencije. Posljedično, prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na otkrivanje njegovih informacija stoga je nespojiv
ratione personae
s odredbama Konvencije i morao se proglasiti nedopuštenim u skladu s člankom 35. stavkom 3. točkom (a).
Nadalje, u odnosu na pitanje kaznenog progona i osude podnositelja zahtjeva, ESLJP je utvrdio da su navedeni bili zakoniti i težili legitimnim ciljevima – interesu javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, zaštita ugleda i prava drugih te sprječavanja otkrivanja podataka primljenih u povjerenju. Slijedom navedenog, ESLJP je morao ispitati je li miješanje javne vlasti u podnositeljevo pravo na primanje i širenje informacija bilo nužno u demokratskom društvu (
Goodwin protiv Ujedinjene Kraljevine
, stavak 40.).
U tom smislu ESLJP je istaknuo da nije sporno da je podnositelj zahtjeva svjesno i dobrovoljno davao informacije o događajima u zatvoru, suprotno prohtjevima svoje javne službe te da su, kako je ESLJP već utvrdio, razmjeri i posljedice njegovog postupanja bile značajne i štetne. Stoga je postojao snažan javni interes za njegov kazneni progon, kako bi se održao integritet i učinkovitost zatvorske službe i povjerenje javnosti u nju.
S druge strane, većina informacija koju je podnositelj otkrio nisu bile od javnog interesa niti je podnositelj zahtjeva time bio motiviran. Naprotiv, u nacionalnom postupku je utvrđeno da je podnositelj prvenstveno bio motiviran novcem te jakim animozitetom kojeg je imao prema upravitelju zatvora.
Konačno, budući da podnositelj zahtjeva u nacionalnom postupku nije tvrdio da je djelovao kao zviždač, ESLJP nije taj prigovor podnositelja posebno ni analizirao te nije otvarao pitanje je li podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju alternativni kanal ili drugo pouzdano sredstvo za otkrivanje informacija koja je namjeravao otkriti (
Guja protiv Moldavije
[VV]
[1]
, stavak 73.).
Slijedom navedenog, ESLJP je utvrdio da su razlozi za kazneni progon i osudu podnositelja zahtjeva bili relevantni i dostatni te da nisu doveli do povrede članak 10. Konvencije.
[1]
Prijevod presude dostupan je i na
hrvatskom jeziku