Sva prava pridržana. Permisia de republicare a acestui rezumat este acordată exclusiv în scopul includerii în baza de date a HUDOC de la Curtea. © Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permisia de republicare a acestui rezumat a fost acordată numai în scopul includerii sale în baza de date a Curții HUDOC. © Office de l'Agent de la Republica Croată before the European Court of Human Rights. © Sva prava pridržana. Lautorizația de republish ce resumé a fost acordată în scopul includerii sale în baza de date a HUDOC de la Curtea. © ČEZ ČEZ PREGRATIVO PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PRODUCT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT PROCEPT
Reclamantul american este o cetățeană care, la momentul depunerii cererii de extrădare a soțului său, se afla în detenție pe viață în Italia, în așteptarea extrădării în SUA, care a fost aprobată de autoritățile italiene în 2020, după o procedură națională de evaluare a licitației extrădării.Reclamantul este în SUA (Michigan), fără acuzația de a fi fost suspectul de asasinare planificată și apoi a ucis soțul său, apoi a ars cadavrul său.Pentru acuzația descrisă de crimă, acesta a depus o cerere de executare pe viață, care va fi închisă pe viață fără posibilitatea de executare condiționată, iar instanța italiană a stabilit o nouă posibilitate de executare a sistemului de extrădare american, în vederea unei decizii de executare a unei condamnări în justiție, prin care acesta va fi condamnat la moarte.Socanța Europeană a Justiției Europene a declarat că nu există nicio problemă legată de executarea unei condamnări în justiție, dar că nu există nicio problemă legată de executarea unei condamnări în justiție, în conformitate cu art. 39 din Convenția europeană.
PRIGOVORI împotriva deciziei inițiale de extrădare a reclamantului în fața Curții Europene a Justiției a invocat garanțiile prevăzute la art. 3 din Convenție, subliniind că, în cazul extrădării, există un risc real de a fi condamnată la închisoare pe viață fără posibilitatea eliberării condiționale. El a susținut că, deși guvernatorul poate să își exercite competențele discreționare în sens nelimitat, prin urmare, chiar dacă o recomandare de eliberare condiționată a fost prezentată de o comisie competentă, nu există garanții pe care guvernatorul să o aprobe. La data de 7 septembrie 2021, Consiliul European al Justiției a renunțat la competența Consiliului.
În contextul internațional, notele diplomatice conțin o presupunere de bune credințe, iar în materie de extrădare, ECHR consideră că este adecvat să se aplice presupunerea în cazul unui stat solicitant care are un istoric de respectare a democrației, drepturilor omului și a statului de drept, și care are o dispută de lungă durată cu privire la extrădare cu un stat membru.
De asemenea, instanța nu a considerat că apelul menționat ar trebui considerat "neublaziv" din cauza rolului guvernatorului statului membru în decizia privind eliberarea condiționată a unui deținut. Mai precis, reclamantul a susținut că autoritatea discreționară a guvernatorului nu este nelimitată în acest sens și că nu există nicio garanție că guvernatorul va acorda eliberarea condiționată chiar dacă reclamantul ar putea să prezinte o cerere de eliberare condiționată de către comisia competentă. ECJ nu a considerat că apelul menționat ar trebui considerat "neublaziv" din cauza problemei legate de protecția substanțială a statului membru în ceea ce privește măsurile prevăzute la art. 22 din Convenția privind libertatea condiționată a statului membru în cauză [1] (Vactul al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al doilea împotriva statului membru în cauză [V], al celui de la Convenția privind libertatea condiționată a statului în cauză [V], al treilea caz în care nu este relevant în temeiul art. 22 din Convenția privind libertatea condiționată a statului în cauză [V], al art. 22 din Convenția privind libertatea de viață [V], al doilea caz în care nu este necesar să fie necesar să se stabilească o procedură de reînnoire în conformitate cu dispoziția statului națională [V], iar în cazul în care nu este necesar să se impună o procedură de natură de licitate, nu este necesar să se impună oare în conformitate cu dispoziția statul națională.
În ciuda celor de mai sus, examinând dispozițiile legale relevante care ar fi fost aplicabile în SUA în cazul reclamantului, Curtea Europeană a Justiției a stabilit că eliberarea de la închisoare a unui deținut la eliberare condiționată este hotărâtă de o comisie specială de primă instanță, iar în cazul celui de-al doilea de un tribunal competent. Pe de altă parte, guvernatorul decide despre iertarea de la executarea unei penitenciare. Având în vedere că este vorba de instituții juridice diferite, Curtea Europeană a Justiției a putut să stabilească că guvernatorul este cel care trebuie să determine dacă o penitenciară trebuie considerată a fi eliberată pe viață sau nu. În lumina celor de mai sus, Curtea Europeană a Justiției a stabilit că eliberarea condiționată înseamnă că nu a reușit să demonstreze că o persoană a fost eliberată în SUA fără să aibă o licență de executare care să le reducă riscul de executare, iar Curtea Europeană a Justiției a stabilit că nu este o persoană care să poată fi eliberată în condiții de siguranță.
© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
Izručenje podnositeljice u SAD nije bilo protivno članku 3. Konvencije
Podnositeljica zahtjeva američka je državljanka koja se u trenutku podnošenja zahtjeva ESLJP-u nalazila u pritvoru u Italiji, iščekujući izručenje u SAD koje su talijanske vlasti odobrile 2020. po provedenom nacionalnom postupku u kojem se ocjenjivala dopuštenost izručenja. Podnositeljica je u SAD-u (Michiganu), bila optužena da je kao supočinitelj planirala i počinila ubojstvo svog tadašnjeg supruga, a onda i spalila te osakatila njegovo truplo. Za opisano kazneno djelo postojao je rizik da podnositeljici bude izrečena doživotna kazna zatvora bez mogućnosti ishođenja uvjetnog otpusta, no talijanski sudovi su utvrdili da je američki kazneni sustav, općenito gledajući, sukladan s općim načelima talijanskog sustava te da u američkom sustavu postoje „korektivi“ koji se primjenjuju čak i na doživotne kazne zatvora. Povodom zahtjeva podnositeljice ESLJP je sukladno pravilu 39. Poslovnika suda donio privremenu mjeru kojom je naložio odgodu izručenja podnositeljice za vrijeme trajanja postupka pred ESLJP-om, jer je podnositeljica tvrdila da bi njezino izručenje bilo protivno jamstvima iz članka 3. Konvencije. Dana 3. prosinca 2021. Veleposlanstvo SAD-a u Rimu je talijanskim vlastima poslalo diplomatsku notu u kojoj ih je obavijestio da tužiteljstvo u Michiganu podnositeljicu neće progoniti za ubojstvo u prvom stupnju već za lakšu optužbu, ubojstvo u drugom stupnju. Diplomatskom notom ujedno je bilo pojašnjeno da ako podnositeljica bude osuđena za predmetnu optužbu, primjenjiva kazna bit će doživotna kazna zatvora ili bilo koja kazna zatvora čije trajanje će biti određeno prema diskrecijskoj ocjeni suda, ali uz mogućnost ishođenja uvjetnog otpusta. Posljedično, SAD je izmijenio svoj zahtjev za izručenjem, te je talijanski ministar pravosuđa donio novu odluku o izručenju podnositeljice. ESLJP je ukinuo privremenu mjeru, a podnositeljica zahtjeva izručena je u SAD.
Protiv inicijalne odluke o izručenju podnositeljica se pred ESLJP-om pozvala na jamstva iz članka 3. Konvencije, ističući da ako bude izručena postoji stvarni rizik da će biti osuđena na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti ishođenja uvjetnog otpusta. Tvrdila je da iako je guverner može pomilovati njegove su diskrecijske ovlasti u tom smislu neograničene. Stoga, čak i kad bi ishodila preporuku za uvjetni otpust od nadležnog odbora ne postoji jamstvo da bi joj ga guverner odobrio.
Dana 7. rujna 2021. vijeće ESLJP ustupilo je nadležnost velikom vijeću.
Nakon što su američke vlasti dostavile diplomatsku notu u kojoj su izmijenile sadržaj zahtjeva za izručenjem, podnositeljica je tvrdila da diplomatska nota nije obvezujuća za tužiteljstvo u Michiganu te stoga sadržaj diplomatske note nije bio dovoljan da isključi rizik od podizanja ozbiljnijih optužbi protiv nje u slučaju izručenja.
OCJENA ESLJP-a
U odnosu na prigovor podnositeljice da diplomatska nota ne predstavlja dovoljno jamstvo za zaštitu njezinih prava temeljem članka 3. Konvencije, ESLJP je uputio na svoje zaključke iz presude
Harkins i Edwards protiv Ujedinjene Kraljevine
(br. 9146/07 i 32650/07, stavak 85., 17. siječnja 2012.) u kojoj je već razmatrao to pravno pitanje.
Naime, u citiranoj presudi ESLJP je utvrdio da diplomatske note predstavljaju standardno pravno sredstvo kojim država moliteljica daje nužna jamstva zamoljenoj državi za izručenje određene osobe. U međunarodnim odnosima diplomatske note sadrže pretpostavku dobre vjere, te u predmetima izručenja, ESLJP smatra primjerenim da se ta presumpcija primjeni na državu moliteljicu koja ima dugu povijest poštovanja demokracije, ljudskih prava i vladavine prava, te koja ima dugogodišnje ugovore o izručenju s državom članicom.
Prema ESLJP-u navedena utvrđenja potpuno su primjenjiva na predmet podnositeljice, tim više jer je država moliteljica ista kao u citiranom predmetu. Ujedno, ESLJP je smatrao da bi nova izmjena optužnice prema kojoj bi se podnositeljicu teretilo za počinjenje ubojstva u prvom stupnju bila suprotna načelu
pacta sunt servanda
koje je predviđeno Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora. Slijedom navedenog, ESLJP je smatrao opravdanim postupati vodeći se zaključkom da će se podnositeljici u SAD-u suditi samo za optužbe navedene u diplomatskoj noti od 3. prosinca 2021. zbog čega podnositeljica maksimalno može biti osuđena na kaznu doživotnog zatvora s pravom na uvjetni otpust.
Podnositeljica je prigovorila da se takva kazna, sukladno praksi ESLJP-a, mora smatrati „neublaživom“ zbog uloge guvernera savezne države pri odlučivanju o uvjetnom otpustu zatvorenika. Naime, podnositeljica je tvrdila da su guvernerove diskrecijske ovlasti su u tom smislu neograničene te da ne postoji jamstvo da bi guverner odobrio uvjetni otpust čak i kad bi podnositeljica ishodila preporuku za uvjetni otpust od nadležnog odbora. ESLJP nije smatrao da se navedeni prigovor odnosio na pitanje koje se tiče suštine zaštitnih mjera kako je utvrđeno u predmetu
Vinter i drugi
[1]
(
Vinter i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine
[VV], br. 66069/09 i 2 druga, stavak 122., ECHR 2013 (izvadci)) [VV], .), već se više ticao prirode postupovnog jamstva. U tom smislu ESLJP je ponovio da kada su u pitanju doživotne kazne u kontekstu izručenja, dostupnost postupovnih jamstava za „doživotne zatvorenike“ ne predstavlja uvjet za usklađenost pravnog sustava države moliteljice s jamstvima iz članka 3. Konvencije. Naime, državu ugovornicu ne treba smatrati odgovornom temeljem Konvencije za nedostatke u sustavu treće države kad se ta odgovornost utvrđuje prema standardima presude
Vinter i drugi
. Također, zahtijevati od države ugovornice da pomno ispita relevantno pravo i praksu treće države s ciljem ocjene njezinog stupnja usklađenosti s konkretnim postupovnim jamstvima moglo bi se pokazati neopravdano teškim za domaće vlasti koje odlučuju o zahtjevu za izručenje (
Sanchez-Sanchez protiv Ujedinjene Kraljevine
[VV], br. 22854/20, stavak 93.)
Neovisno o navedenom, razmatrajući relevantne zakonske odredbe koje bi u SAD-u bile primjenjive u predmetu podnositeljice, ESLJP je utvrdio da o puštanju zatvorenika na uvjetni otpust odlučuje posebni odbor u prvom stupnju, a u drugom nadležni okružni sud. S druge strane, guverner odlučuje o pomilovanju od izdržavanja kazne zatvora. S obzirom da je riječ o različitim pravnim institutima, ESLJP nije mogao utvrditi da je uloga guvernera bitna za određivanje treba li se njezina kazna smatrati „neublaživom“ ili ne.
U svjetlu navedenih zaključaka, ESLJP je utvrdio da podnositeljica nije uspjela dokazati da bi u slučaju izručenja u SAD bila izložena riziku od nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, te suprotno njezinoj tvrdnji nije postojao stvarni rizik da bude osuđena na doživotnu kaznu zatvora bez prava na uvjetni otpust, u slučaju osude za optužbe istaknute u diplomatskoj noti.
Slijedom svega navedenog, veliko vijeće ESLJP jednoglasno je odlučilo da je zahtjev podnositeljice očigledno neosnovan te ga je proglasilo nedopuštenim.
[1]
Naime, kriteriji i uvjeti utvrđeni domaćim pravom koji se odnose na preispitivanje kazne moraju imati dovoljan stupanj jasnoće i sigurnosti te također odražavati mjerodavnu sudsku praksu ESLJP-a. Navedeno znači da zatvorenici kojima je izrečena kazna doživotnog zatvora imaju pravo znati od samog početka što moraju učiniti kako bi se razmatralo njihovo puštanje na slobodu i pod kojim uvjetima. To uključuje i informacije o tome kada će se preispitivanje provesti ili kada se može zatražiti.