Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Permisia de republicare a acestui rezumat este acordată exclusiv în scopul includerii în baza de date a HUDOC Suda. © Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permisia de republicare a acestui rezumat a fost acordată numai în scopul includerii sale în baza de date a HUDOC. © Bureau de l'Agent de la Republica Croația în fața Curții Europene a Drepturilor Omului. © L'Autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de date HUDOC de la Cour. © ČETET PRESEKRETÉ od MUZUDEHAMMAD PROVETETE ŠPANJALISKA PRJEDAJE ZA PRIVOLSKEJIE VIJDENICE 18.08.2022.1785 OBIET OVENICE OVENICE ZA PRIVOLSKEJIE ZA ZA PRIVOLSKEJETE ZAJEDIE ZA PRIVOLSKEVENICE ZA PRIVELIEVIJE ZAJE ZA PRIVELIEVIJE ZAJE ZA PRIVERAJE ZA PRIVERAJE ZA PRIVERAJE ZA PRIVERAJETAJE ZAJE ZA PRIVERAJETAJE ZAJE ZA PRIVETE ZAJE ZA PRIVETE ZAJETA ZA PRIVETE ZAJETA ZA PRIVETE ZA PRIVETE ZA PRIVATE ZAJETA ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZAJETA ZAJETA ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRATIEVIJE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRIVATE ZA PRATIEVIJE ZA PRATIE.
Reclamantul și prietenul său K.A., cetățean pakistanez cu ședere permanentă în Spania, au fost opriți de poliție în timp ce percheziționau zona turistică din Barcelona, unde au fost furați și răpiți de un proxenet. Ofițerii de poliție l-au percheziționat pe solicitant după ce și-au arătat documentele de identitate. Reclamantul și polițiștii care patrulau au diferit în ceea ce privește modul și motivul pentru care a avut loc o percheziție pentru a stabili identitatea reclamantului și a identificării acestuia după arestarea sa. Reclamantul a susținut că a fost identificat fără a avea o luptă în piele, iar poliția a confirmat că nu a putut opri acest lucru. Reclamantul a declarat că nu a putut demonstra identitatea acestuia, iar în urma arestării sale, autoritățile au cerut să-i demonstreze identitatea.
Procedura judiciară se suspendă din cauza lipsei de dovezi, iar procesul administrativ se suspendă în urma unei cereri de acuzații constituționale a reclamantului, care este respinsă, adică declarată nepermisă. PRIGOVORI Pretendentul se adresează instanței europene de justiție pentru a dovedi identitatea unui polițist fără discriminare de către autoritățile naționale, apoi se adresează unei anchete eficiente în care să ia în considerare identitatea sa din punct de vedere rasal. Pretendentul solicită să fie dovedită identitatea sa din punct de vedere rasal, iar cererea de a dovedi identitatea sa din partea instanței europene de justiție poate avea legătură exclusiv cu procesul administrativ, deoarece dovada de identitate nu reprezintă nici măcar un motiv rasal specific.
În contextul obligațiilor pozitive care decurg din art. 8 al Convenției, ESLJP a pus în aplicare obligația de a adopta măsuri care să protejeze integritatea unei persoane, care poate fi inclusă în obligația de a efectua investigații eficiente (în cazul în care se provoacă discriminare rasială în cazul autorităților naționale, în cazul în care se impune o obligație de a reacționa în mod special la discriminarea rasială).
De asemenea, în cazul în care autoritățile naționale investighează evenimente violente, care trebuie să fie investigate, prejudecățile etnice sau rasiale ar putea fi influențate de comiterea lor. ESLJP este de asemenea de acord cu dovezile că dovedirea motivațiilor rasiale este adesea extrem de dificilă în practică, motiv pentru care obligația în cauză reprezintă o obligație de mijloace, nu de rezultat. Cu toate acestea, autoritățile naționale trebuie să facă tot ceea ce este rezonabil în circumstanțele concrete pentru a asigura că nu au descoperit nicio discriminare, fără a aduce dovezi practice, fără a aduce dovezi care să prezinte că au avut loc, fără a aduce dovezi care să prezinte o hotărâre provizorie, fără a susține că au fost suspecți de faptul că anchetatorul a fost un reprezentant al unei persoane care a fost victima unei violențe rasiale (S.S.S.S.S. de la 24.159/8, sub incidența articolului 47 din Convenția privind discriminarea rasală din Spania, care a fost susținută de către o instanță de judecată, nu au dovedit că există dovezi eficace în contextul unei proceduri de discriminare, în cazul în care anchetorul nu a fost efectuat, atunci când au susținut că nu există o procedură de discriminare, atunci când au fost susținute că nu au fost acuzați în cauză, în cazul în care au fost acuzate de discriminare, nu au fost acuzate de către autoritățile naționale, în cauză, în cazul în care au susținut o acuzare sau în care au făcut o acuzare de discriminare, în cauză, în cauză, în care nu au fost acuzat în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, nu este o cauză de discriminare, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză, în cauză,
Cu toate acestea, ESLJP nu a acceptat că verificarea identității efectuată de polițiști constituie un incident violent. În ciuda cererii reclamantului, ESLJP a menționat că analiza sa în acest caz a fost orientată spre o procedură în care reclamantul a încercat să dovedească altora identitatea sa fără a avea motive discriminatorii de a-și justifica disputa, iar autoritățile naționale și instanțele au luat în considerare modul în care au procedat în cadrul procedurii administrative.
În orice caz, conform constatării Curții Europene a Justiției, la momentul în cauză, reclamantul avea la dispoziție mijloacele și dreptul corespunzător prin care să poată cere despăgubiri pentru discriminarea rasială pe care a acuzat-o, atât prin intermediul penitenciarului, cât și prin intermediul procedurilor administrative. Analizând procedurile administrative și cadrul juridic care o reglementează, Curtea Europene a Justiției a stabilit că autoritățile administrative spaniole și instanțele au examinat dovezile disponibile și au concluzionat că nu rezultă din acestea răspunderea autorităților publice în conformitate cu dreptul național relevant. În cazul unei decizii a Curții Europene de Justiție privind admiterea discriminării, nu a existat nicio dovadă că reclamantul a respins cererea de răspundere a statului, pe care reclamantul a avut posibilitatea să o facă, și a profitat de aceasta. În cazul în care, în mod specific, decizia Curții Europene a Justiției a constatat că nu a fost examinată în mod eficient în temeiul articolului 14 din Convenție, nu a existat nicio probă privind identificarea discriminării, iar în cazul în care nu a existat nicio cerere de respingere a răspunderii statului, reclamantul a avut posibilitatea să facă obiectul unei plângeri.
Cu toate acestea, reclamantul a susținut că instanțele naționale și Curtea Europeană de Justiție nu au putut prezice alte circumstanțe care ar fi putut determina poliția să furnizeze documente de identitate care ar fi motivate de o lipsă de toleranță față de persoanele care nu aparțin instanței de justiție. Cu toate acestea, reclamantul a susținut că dacă ofițerul de poliție a fost martor la o identitate a unui membru al unei persoane care nu aparține unei persoane care nu aparține unei persoane, aceeași depărtare nu a fost suficientă pentru a face posibilă concluzia că reclamantul a fost identificat printr-o analiză a documentelor de identitate ale acestora. Curtea Europeană de Justiție a găsit, de asemenea, că nu există niciun motiv pentru care reclamantul să prezinte o astfel de dovadă, ci doar o analiză a documentelor de identitate ale persoanelor care nu aparțin unei persoane care nu aparține unei persoane care nu aparține unei persoane.
De asemenea, în procedurile administrative naționale, responsabilitatea administrativă a fost să se stabilească dacă reclamantul nu a făcut un prejudiciu sau a fost obligat să depună o cerere de judecată, care a cauzat prejudicii sau a fost cauzată de o acțiune ilegală a autorităților (în acest caz a poliției), ci a dovedit că nu a fost o acțiune în justiție. În mod similar, în cadrul procedurilor administrative naționale, responsabilitatea administrativă a fost să se stabilească dacă reclamantul nu a făcut prejudicii sau a făcut prejudicii sau a făcut prejudicii sau a făcut prejudicii în justiție.
În cele din urmă, ESLJP a constatat că reclamantul s-a simțit umilit de verificarea identității efectuată în loc public, observând că în timpul evenimentului sportiv era singura persoană prezentă fără prietenul său K.A., iar verificarea nu a fost efectuată în prezența sa sau în fața membrilor familiei sale, ceea ce ar fi făcut ca reclamantul să fie eventual umilit în continuare. În plus, ESLJP a constatat că prejudiciul rasial al polițiștilor a jucat un rol în verificarea identității reclamantului și în arestarea sa, care a fost urmată de o arestare, iar aceasta a concluzionat că nu a existat încălcare a articolului 14.8 din Convenție.[1] Prejudiciul nu a fost efectuat în limba spaniolă în conformitate cu art. 24.15 din Convenția privind drepturile omului.[2] Prejudiciul nu a fost efectuat în limba spaniolă în conformitate cu art. 24.15 din Convenția privind drepturile omului.[3] Prejudiciul nu a fost efectuat în limba spaniolă în conformitate cu art. 3.15 din Regulamentul BJP privind prejudecările în care se prevedea că poliția spaniolă a încercat să facă discriminări împotriva persoanelor în funcție de serviciu civil (Amnesty International, 2012, p.
© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
Nema diskriminacije u uživanju prava na privatni život zbog provjere identiteta
od policijskih službenika jer je provedena učinkovita istraga
Podnositelja zahtjeva i njegovog prijatelja K.A., državljane Pakistana sa stalnim boravkom u Španjolskoj, zaustavila je policija dok su šetali turističkom zonom u Barceloni, gdje su česte krađe i džeparenja prolaznika. Policijski službenici su podnositelja zatražili da pokaže svoje identifikacijske dokumente. Navodi podnositelja i patrolirajućih policijskih službenika razlikuju se oko toga kako i zašto je je došlo do provjere i utvrđivanja identiteta podnositelja i njegovog naknadnog uhićenja. Podnositelj je tvrdio da je do provjere i utvrđivanja identiteta došlo zbog boje njegove kože, te da mu je policijski službenik koji je vršio provjeru identiteta to i potvrdio rekavši da ga ne bi zaustavili da je „Nijemac“. Podnositelj je također naveo da mu je jedan policijski službenik dao blagu pljusku te mu je prijetio negativnim posljedicama koje će uhićenje imati po njegov budući boravak u Španjolskoj, nazivajući ga pritom „majmunom“. Policijski službenici osporili su navode podnositelja, ističući da je provjera identiteta izvršena zato jer im se podnositelj rugao, oslovivši ih pogrdnim imenom. Nakon interakcije podnositelja i policijskih službenika podnositelj je odbio pokazati svoje identifikacijske isprave, nakon čega je uhićen i odveden u policijsku postaju gdje mu je izrečena upravna kazna zbog odbijanja pokazivanja identifikacijskih dokumenta i nepoštovanja državne vlasti. Protiv policijskih službenika podnositelj je pokrenuo kaznene postupke, no oni su obustavljeni zbog nedostataka dokaza. Ujedno, podnositelj je pokrenuo i upravni postupak u kojem je, ističući da je provjera identiteta bila diskriminirajuća, zahtijevao da mu Španjolska
inter alia
naknadi zato pretrpljenu nematerijalnu štetu. Upravni postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, a naknadno podnesena upravna i ustavna tužba podnositelja, odbijena je, odnosno proglašena nedopuštenom.
Podnositelj je pred ESLJP-om prigovorio da je provjera identiteta koju su proveli policijski službenici bila diskriminatorna te da su nacionalne vlasti potom propustile provesti učinkovitu istragu u kojoj bi uzeli u obzir njegove navode o rasnom profiliranju. Podnositelj je istaknuo da se njegovi prigovori pred ESLJP-om isključivo odnose na upravni postupak, jer provjera identiteta čak i kada je rasno motivirana ne predstavlja kazneno djelo
per se
.
OCJENA ESLJP-a
Primjenjivost i dopuštenost
U kontekstu primjenjivosti članka 8. u vezi s člankom 14. Konvencije, ESLJP je istaknuo da nije svaka provjera identiteta osobe koja je pripadnik neke etničke manjine nužno u domašaju prava i zaštite koja se pruža predmetnim člancima. Naime, da bi se dosegnuo potreban prag ozbiljnosti, a stoga i primjenjivosti članaka 8. i 14. Konvencije podnositelj zahtjeva mora iznijeti uvjerljivu tvrdnju da je provjera njegovog identiteta ciljano provedena zbog nekih njegovih specifičnih fizičkih ili etničkih obilježja. Sukladno praksi ESLJP-a javna priroda provjere identiteta koja se provodi na ulici ili na drugom javnom mjestu može biti od utjecaja na ugled pojedinca (
Bédat protiv Švicarske
[VV]
[1]
, br. 56925/08, stavak 72.). S obzirom da su svi navedeni kriteriji o primjenjivosti članka 8. u vezi s člankom 14. Konvencije istaknuti u zahtjevu podnositelja, odnosno da je provjera identiteta izvršena na javnom mjestu te je sukladno tvrdnji podnositelja provedena isključivo zbog boje njegove kože, ESLJP je smatrao da podnositelj ima uvjerljivu tvrdnju te da su stoga članci 8. i 14. Konvencije primjenjivi.
Osnovanost
(i)
provođenje učinkovite istrage
U okviru pozitivnih obveza koje proizlaze iz članka 8. Konvencije, ESLJP je napomenuo da obveza poduzimanja mjera kojima se štiti integritet pojedinca može uključivati i obvezu provođenja učinkovite istrage (
Burlya i drugi protiv Ukrajine
[2]
, br. 3289/10, stavci 161. i 169.- 170, 6. studenog 2018.). Predmetna obveza dodatno je naglašena kada je u pitanju rasna diskriminacija jer ona predstavlja očiti primjer diskriminacije koja zahtijeva posebnu pažnju i snažnu reakciju nacionalnih vlasti (
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine
[VV], br. 27996/06 i 34836/06, stavak 43., ECHR 2009.). Stoga, kada nacionalne vlasti istražuju nasilne događaje dužne su istražiti jesu li etničke ili rasne predrasude možda bile od utjecaja za njihovo počinjenje. ESLJP je pritom svjestan da je dokazivanje rasne motivacije često izuzetno teško u praksi, zbog čega predmetna obveza za državu predstavlja obvezu sredstava, a ne rezultata. No, nacionalne vlasti moraju učiniti sve ono što je razumno u konkretnim okolnostima kako bi prikupile i osigurale dokaze, istražile sve praktične načine za otkrivanje istine i donijele potpune, obrazložene i nepristrane odluke, bez izostavljanja sumnjivih činjenica koje bi mogle ukazivati na rasom potaknuto nasilje (
B.S. protiv Španjolske
, br. 47159/08, stavak 58., 24. srpnja 2012.). Stoga, kada postoji uvjerljiva tvrdnja da je pojedinac bio izložen diskriminatornom postupanju zbog svojih rasnih ili etničkih karakteristika, nacionalne vlasti imaju obvezu, sukladno članku 14. u vezi s člankom 8. Konvencije, provesti istragu o mogućoj vezi između rasističkih stavova i postupaka predstavnika države.
U kontekstu provođenja učinkovite istrage navoda podnositelja da je bio žrtva diskriminacije pri provođenju provjere identiteta, podnositelj je istaknuo da španjolske vlasti nisu nastojale prikupiti potrebne dokaze, saslušati svjedoka ili provesti vještačenje. Također, podnositelj je tvrdio da istraga nije bila nepristrana i da su nacionalni sudovi propustili teret dokazivanja prebaciti na drugu stranu nakon što je on u postupku učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije.
Međutim, ESLJP nije prihvatio da je provjera identiteta koju su izvršili policijski službenici predstavlja nasilni incident. Policijski službenici su od podnositelja zahtjeva zatražili da pokaže identifikacijske dokumente, a koje je podnositelj kao i svaki građanin Španjolske bio dužan predočiti policijskim službenicima sukladno zakonu. Činjenica da su policijski službenici to tražili od podnositelja nije sporna, a njihove iskaze o spornom događaju razmatrala su nacionalna tijela i sudovi te uzeli u obzir kako u upravnom tako i u kaznenom postupku.
Sukladno zahtjevu podnositelja, ESLJP je napomenuo da je njegova analiza u ovom predmetu usmjerena na upravni postupak u kojem je podnositelj zahtjeva nastojao dokazati da je provjera njegovog identiteta bila motivirana diskriminatornim razlozima i ishoditi naknadu štete. U tom smislu, ESLJP je napomenuo da upravni postupci imaju drugačiju svrhu i pravnu prirodu od kaznenih postupaka te da standardi koji vrijede u kaznenim postupcima nisu nužno primjenjivi u upravnim
[3]
. U svakom slučaju, sukladno utvrđenju ESLJP-a, u predmetno vrijeme podnositelj je na raspolaganju imao odgovarajuća sredstva i pravni put kojim je mogao tražiti odštetu za rasnu diskriminaciju koju je navodno pretrpio, kako kroz kaznene tako i kroz upravne postupke. Analizirajući upravni postupak i pravni okvir koji ga uređuje, ESLJP je utvrdio da su španjolska upravna tijela i sud ocijenili dostupne dokaze i zaključili da iz njih ne proizlazi odgovornost javnih vlasti prema relevantnom nacionalnom pravu. Na odluku Središnjeg upravnog suda o dopuštenosti dokaza, kao i na kasniju odluku o odbijanju tužbe za odgovornost države, podnositelj je imao mogućnost žalbe, koju je i iskoristio. Pritom, prema utvrđenju ESLJP-a predmetne odluke bile su detaljno i dobro obrazložene.
Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da postupovni aspekt podnositeljevih prigovora nije bio osnovan, te je utvrdio da nije došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije jer nacionalne vlasti nisu propustile provesti učinkovitu istragu.
(ii)
diskriminatorna osnova provjere identiteta podnositelja i njegova uhićenja
Podnositelj zahtjeva temeljio je svoju tvrdnju da je provjera njegova identiteta od strane policijskih službenika bila rasistički motivirana činjenicom da policijski službenici drugim prolaznicima na ulici, koji su bili pripadnici bijele rase, nisu provjeravali identitet neposredno prije, tijekom ili poslije provjere njegovog identiteta. Mimo navedenog, podnositelj zahtjeva kako nacionalnim sudovima tako ni ESLJP-u nije mogao predočiti bilo kakve druge okolnosti koje bi upućivale da je policija provodila provjere identiteta koje bi bile motivirane netrpeljivošću prema osobama koje dijele etničku ili rasnu pripadnost s podnositeljem. Međutim, tvrdnja podnositelja da nije osobno svjedočio provjeri identiteta nekog pripadnika bijele rase, sama po sebi nije dovoljna da bi se učinilo vjerojatnim da je zahtjev upućen podnositelju da pokaže svoje identifikacijske isprave bio motiviran rasizmom. Posljedično, navedeno onda nije ni uzrokovalo da teret dokazivanja bude prebačen na drugu stranu. Stoga, kako su utvrdila španjolska tijela i sudovi, razlog zbog kojeg su policijski službenici proveli provjeru identiteta podnositelja nije bila njegova etnička pripadnost, već način na koji se ophodio prema policijskim službenicima i odbijanje pokazivanja identifikacijskih isprava. Po provedenoj analizi, ESLJP nije našao razloga zbog kojih bi odstupio od ovakvog zaključka nacionalnih sudova.
Također, ESLJP je analizirao i izvješća o provedenim istraživanjima koja je podnositelj zahtjeva dostavio
[4]
, a iz kojih je proizlazilo da su rasistički motivirane provjere identiteta predstavljale redovnu praksu španjolske policije. Ne osporavajući kredibilitet tijela i organizacija koje su sastavile izvješća, ESLJP je napomenuo da ne može izgubiti iz vida činjenicu da je njegov zadatak u predmetu podnositelja utvrditi je li on konkretno bio žrtva diskriminatorne prakse, odnosno je li provjera njegovog identiteta bila motivirana rasizmom. Isto tako, u nacionalnom upravno-sudskom postupku, zadatak Središnjeg upravnog suda bio je utvrditi je li podnositelj pretrpio štetu koju nije bio dužan pretrpjeti, uzrokovanu redovnim ili izvanrednim postupanjem javnih vlasti (u ovom slučaju policije) te ako jest, dodijeliti mu naknadu.
U tom smislu, ESLJP je ponovno istaknuo da su španjolskim pozitivnim propisima predviđene mjere protiv rasne ili etničke diskriminacije, a koje uključuju i pravilo o prijenosu teretu dokazivanja, te upravne i kaznene sankcije za djela koja predstavljaju ili potiču rasizam. No unatoč tome što je podnositelj koristio oba raspoloživa pravna sredstva da zaštiti svoja prava, nakon provedenog kaznenog i upravnog postupka španjolski sudovi i tijela nisu uspjeli utvrditi da su policijski službenici postupali motivirani rasnim predrasudama odnosno da je podnositelju zbog njihovog postupanja nastala šteta. U predmetnim postupcima, podnositelj je bio u mogućnosti sudjelovati u postupku, predlagati dokaze te osporiti odluke koje su španjolske vlasti donijele.
Konačno, ESLJP je osvrćući se na navod podnositelja da se osjećao poniženo zbog provjere identiteta izvršene na javnom mjestu, primijetio da je tijekom spornog događaja jedina druga prisutna osoba bila njegov prijatelj K.A., te da provjera nije provedena u njegovom susjedstvu ili pred članovima njegove obitelji, a zbog čega bi podnositelj eventualno bio dodatno ponižen.
Slijedom svega navedenog, ESLJP nije utvrdio da su rasne predrasude policijskih službenika igrale ulogu pri provjeri identiteta podnositelja i njegovom uhićenju koje je uslijedilo nakon toga, te je zaključio da nije došlo do povrede članaka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.
[1]
Sažetak presude dostupan je na
hrvatskom jeziku
.
[2]
Sažetak presude dostupan je na
hrvatskom jeziku
.
[3]
ESLJP je tu dao primjer iz predmeta
B.S. protiv Španjolske
, br. 47159/08 (stavak 42., 24. srpnja 2012.) u kojem je utvrdio da dostavljanje samo policijskog zapisnika, bez ispitivanja policijskih službenika, u kaznenom postupku u kojem se nastojalo utvrditi jesu li policijski službenici postupali diskriminatorno, nije bilo u skladu s provođenjem učinkovite istrage temeljem članka 3. Konvencije.
[4]
Inter alia
: Amnestiy International, Institut za ljudska prava Sveučilišta u Valenciji i Sveučilišta u Oxfordu, Pučkog pravobranitelja u Španjolskoj i dr.